Osvrt na sezonu 2012/13

Tri titule, TRIPLE: Prvenstvo, Kup, Liga europskih prvaka. Kako sve to dobro zvuči? I da to je stvarnost. Bayern je uzeo te tri titule, po prvi put u svojoj povijesti je pokupio sve moguće titule u jednoj sezoni. Na ove tri vrijedne treba dodati i Superkup, pa onda govorimo i o četiri titule.

Imao je ovaj klub slavnih generacija, ekipa u svojoj prošlosti, poput one Beckenbauerove iz 70-tih, ili one Effenbergove na prelazu iz 20. u 21. stoljeće. Ona prva Beckenbaurova je osvojila tri puta uzastopno Kup šampiona, osvojila i ostale postojeće trofeje. Effenbergova je osvojila Prvenstvo više puta, osvojila je Ligu prvaka 2001. godine, Interkontinenalni kup. Možemo doduše tu eru promatrati i kao Kahnovu i Schollovu , jer oni su se tu duže zadržali nego Effe pa onda ćemo na to dodat i osvojeni Kup Uefa, pa sveukupno dosta titula.

Ali niti jedna od dvije nabrojane generacije, niti ona prva, niti ova druga sa Kahnom, Schollom , Effenbergom, nije uspjela osvojiti TRIPLE krunu u jednoj sezoni. Treba napomenuti da obje generacije jesu osvajale duplu krunu, ali trostruku nikad.

To uspjeh ove sadašnje generacije čini još većim. Možda je rano govoriti o tome da je ovo najveća momčad koju je Bayern ikada imao. Teško je sada uzeti sve parametre, pa sve sabrati, oduzeti i doći do prave istine. A u krajnjem slučaju, ni tada ne bi dobili pravu istinu, ni tada ne bi bili pametniji. A ko da je to zapravo bitno.

Ono što je bitnije, je to da možemo uživati u trenutku, u pogledu nazad na ovu sjajnu sezonu, obojenu trofejima i rekordima. Pozitivno je to što su se Schweinsteiger i Lahm, dva bitna igrača Bayerna i dva predvodnika Elf-a okrunjeni velikim internacionalnim trofejom. Sada im niko više ne može osporiti veličinu i pripadništvo samo europskom i svjetskom vrhu, kada je nogomet u pitanju.

Ova sezona je još slađa i svima nam draža, jer je došla nakon sezone koja se završila u šokovima i nekako tužno. Ta sezona je tada bila obilježena s tri druga mjesta, u tri natjecanja je Bayern završio kao drugi. Posebno je strašno i šokantno izgubljeno finale Lige prvaka doma na Alianz Areni protiv Chelsea. Tada su igrači Bayerna , cijeli klub, ostali bez ičega u svojim rukama, bez trofeja.

Sezona se nije mogla proglasiti bezuspješnom, daleko je od toga bilo, ali bez obzira što je ekipa daleko dogurala na tri fronta, srebrene medalje su bile više kao jedan veliki teret za svakog igrača bavarskog diva. Druga mjesta se nikad nisu mogla proslavljat u bavarskoj prijestolnici.

Tim veći je uspjeh ove ekipe, koja se digla iz pepela, onako skrhana emocionalno i psihički, uzdigla se, srušila je sve psihološke barijere, zaliječila sve rane , osvojila tri trofeja, a što je najbitnije zasjela na krov Europe.

Nakon pada u svibnju, stiglo je lagano dizanje u srpnju prošle godine. Naime u Bayern je na mjesto sportskog direktora stigao Matthias Sammer. Sammer kao rođeni pobjednik, odmah je rekao da će se učiniti sve da ekipa bude uspješna i da će biti odmah uspješna. Potvrda je došla na startu bundesligaške sezone , gdje je Bayern krenuo nizati pobjede, suzbijati protivnika uz zid i rastavljati sve svoje protivnike na proste faktore. Od samog starta Bayern je gazio prema trofejima.

Već pred start Bundeslige , osvojen je Superkup i savladan ljuti rival Borussia Dortmund. Već tad se osjetilo da je ekipa gladna, željna, da sa još par više uloženih atoma snage, dođe i do trofeja, da sezona bude definitivno okrunjena i trofejima.

Kako je sezona odmicala, pokazalo se da je uprava na ljeto uradila pravi posao, što se personalne politike tiče. Osjetilo se još par postotaka pobjedničkog gena, koje je donio sa sobom Sammer, a i pojačanja su se pokazala baš kao takva a i kao dopuna, kao dobar faktor da se dobije na širini kadra. Brazilac Dante je donio dozu borbenosti i stabilnosti u obrani, Mandžukić je sa svojom pozitivnom prgavošću, drskošću, te velikom trkom digao isto ekipu na jedan viši nivo, pogotovo kada je segment borbenosti u pitanju.

Španjolac Martinez, koji je stigao ubrzo nakon starta sezone je donio i neke nove strateške mogućnosti, te na tom planu ojačao ekipu. Sa Martinezom je Bayern postao još bolji u transformaciji igre, prenosu lopte, dobivena je i dodatna sigurnost u veznom redu, jer cijelu sezonu je dvojac Martinez-Schweinsteiger sjajno funkcionirao. S Mandžukićem u napadu je i presing naše ekipe postao bolji.

Dok su spomenute pridošlice izborile mjesto u prvom timu, tu je bio i Shaqiri koji nije izborio mjesto prvotimca, ali je tokom cijele sezone bio dobra alternativa (par utakmica je odigrao u prvoj postavi). Slična je situacija i s povratnikom Pizarrom.

U samom napadu je Heynckes imao širi izbor, nego u sezoni prije: Mandžukić, Gomez i Pizarro.

U veznom redu, uz Scnweinija i Martineza, Gustavo je uvjek bio dobra alternativa, a i Tymoshchuk povremeno.

Pored faktora Matthias Sammer, širine u kadru, kvalitetnih pojačanja, bitan faktor za velike uspjehe ove sezone je bilo i to što je svaki igrač uložio nekoliko atoma dodatnog napora, trke i borbenosti. Svi su bili u ekipi i oko ekipe, u cijelom klubu zapravo, svjesni činjenice da nije dovoljno pružiti samo dobru, atraktivnu igru, kao što je to bio slučaj prošle sezone, nego da treba dodati i par dodatnih "postotaka" borbenosti i trke, kako se ne bi ponovila izgubljena finala i generalno gubljenje ključnih utakmica.

Uprava, Sammer, pa i sam Heynckes su činili sve da ekipa zadrži maksimalnu koncentriranost, disciplinu i fokusiranost i svi su apsolutno bili fokusirani na uspjeh.

U sezoni prije, ovoj ekipi je zapravo samo malo toga još i falilo, malo više skoncentrisanosti, fokusa , psihološke snage, te vjere u uspjeh. Na ovim elementima je poradio Matthias Sammer, ali i trener Heynckes. Heynckes je uspio i igru podići na dodatno viši nivo. Obrana je postala još stabilnija, presing je doveden skoro do perfekcije, kompletna ekipa je stajala još kompaktnije i čvršće na terenu.

Ekipa je na teren izlazila sa apsolutnom vjerom i apsolutnim uvjerenjem u uspjeh. Na taj način su uspješno dobiveni dueli protiv super kompaktne ekipe Juventusa i tako prevaziđena i trauma par igrača sa EURO 2012. Na isti način je dobivena do ove sezone skoro pa neprikosnovena Barcelona, a isto tako su dobiveni i ključni susreti protiv Borussije Dortmund: četvrtfinale Kupa Njemačke, te veliko finale Lige europskih prvaka.

U ekipi je sve funkcioniralo odlično. Obrana je bila beton sa Danteom, te Neuerom koji veliki dio sezone i nije imao puno posla, ali se u ključnim utakmicama pokazao kao veliki i značajno doprinijeo uspjehu.

Sjajnoj obrani je doprinijela i sjajna forma Van Buytena u ključnim utakmicama, te Boatenga isto tako, koji je značajno podigao nivo discipline u svojoj igri. Bekovi Lahm i Alaba su bili odlični, a posebno je Lahm sezonu odigrao na vrhunskom nivou.

Vezni red sa Schweinijem (koji je bio pravi organizator i vođa) i Martinezom je djelovala sigurno i dominantno. Ribery je proizvodio svoju čaroliju i pružio brojne dobre partije i bio jedan od jako bitnih faktora, a često i najbitniji. Francuz je stvarao stalnu uzbunu u protivničkim obranama, asistirao, a i zabijao. Muller je odrađivao sjajan trkački posao (svojstveno za njega), zabijao brojne bitne golove i često probijao obrane.

Robben je jedan dio sezone proveo više na klupi, ali je u ključnim utakmicama bio najveći. Arjen je zabio pogodak u četvrfinalu Kupa protiv BVB-a, u finalu LP protiv istog protivnika, a bio je strijelac i protiv Barce.

Mandžukić koji je bio najstandardniji od napadača je upotpunjavao ovu sjajnu napadačku navalu, zabio brojne golove, a isto tako odradio veliki trkački posao (spomenuto već prije u tekstu).

Gomez , koji je ove sezone puno manje igrao nego prošle, dao je isto određeni, ne beznačajan doprinos. On je bio strijelac dva gola u finalu Kupa, isto tako pogodio protiv Barce u susretu u Munchenu. Ovo su samo neki od njegovih golova, ali se izdvajaju kao najbitniji. Pizarro je isto tako unosio uvijek svježinu, kada bi ulazio s klupe, a par utakmica koje je startao odradio je vrhunski.

Kada u ekipi imate ovakva tri napadača na raspolaganju, onda je i to pretpostavka za uspjeh.

Ne treba zaboraviti ni doprinos Tonija Kroosa, koji se povrijedio u prvoj utakmici četvrtinala Lige prvaka, ali je do tada odigrao dosta dobru sezonu i čak se iskazao i kao dosta opasniji po protivnički gol, nego što je to bio slučaj protekle sezone.

Holger Badstuber je u sezonu ušao dobro, odradio par dobrih utakmica, ali nažalost rano se u sezoni ozlijedio. Dao je samo mali doprinos, ali ekipa ga na proslavama nije zaboravila.

I ovo je samo jedan od dokaza kolika je harmonija vladala u ovoj ekipi. Timski duh je bio na toliko visokom nivou, da je nemoguće da čak to kod neke ekipe bude bolje.


Za tako nešto je zaslužan posebno Heynckes, koji je sa svojom smirenošću, rutinom, iskustvom, mudrošću održavao igrače zadovoljnim i sretnim, tako da i oni koji su manje igrali, nisu bunili, nego su činili sve da doprinesu timskom duhu i uspjehu momčadi. Primjeri takvih igrača su i Rafinha i Contento.

Jupp je isto tako vršio uspješne rotacije u timu, ali što je još bitnije znao je kada treba rotirati, a kada forsirati standardnu postavu. Heynckes je uspio u svemu postići apsolutni balans.

Isto tako on je usavršio igru, uz stabilnost, kompaktnost, disciplinu, sjajnu transformaciju, zanimljivo je bilo promatrati i sjajnu zamjenu pozicija tokom utakmice navalnog reda. Na ovaj način je igra Bayerna bila manje proračunljiva nego prošle sezone.

U ovoj sezoni, sezoni koja je već sada iza nas, jednostavno u ekipi Bayerna je sve sjajno funkcioniralo, ekipa je gorila da stvari uradi nešto bolje nego prošle sezone i definitivno je odlučila da ovaj put ne ode samo do finala, nego da ode do trofeja.

To je na kraju uspjelo ovoj ekipi, svima u klubu i tako smo na kraju bili svjedoci najuspješnije sezone u povijesti bavarskog, njemačkog diva. A taj div je sad na krovu Europe i pred sobom ima sjajnu budućnost.

Heynckes se oprostio na sjajan način i pokazao da je jedan od najvećih trenera. Isto tako Jupp je pred novim trenerom Bayerna, Pepom Guardiolom postavio veliki zadatak.